Ulična terasa malenog
caffea...baza za bijeg
ispred gradskog ljeta-
I nije neki spas,
dok pod težinom
vrućeg ,neprozirnog
neba,pokušavam
slijedit zapetljane misli
u gordijskom čvoru,
oštricu nemam...da
jednim bih potezom
prekinula niz -pobjegla
od svih...
I prijetvornih osmijeha,
meni nepoznatih,drugačijih
žena-što rukama visoko
dohvaćaju zrak...kao u znak
spasa,u strahu da žurbom
ne unište temu-
pa zastanu na tren...
dovoljno da jedna
drugu potapša po ramenu...
i šapne ono- slatko,vječno
"joj!...a nisam ti rekla!..."
I nečijeg muškarca, što
fiksira me pogledom...
dok odlažem čašu u
nespretnoj kretnji...
Spas sa računom donosi
konobar...preumoran
da još jednim "DOVIĐENJA"
pozdravi konstantu...