Okretala sam se oko tebe
kao Zemlja oko Sunca.
Sve do onog trena
kad prsla sam na milione komadića.
Svjetlucavih i oštrih kao staklo.

Vasiona me prigrlila.
Svaki moj djelić.
Svaki moj dah.
Pronašla sam svoje postojanje
u utrobi svoje nove majke.

Odbacila sam te,
zarad titravog zelenila,
koje već služi nekoj drugoj boginji.
Zarila sam komadić postojanja
u kutu njegovog uma.

Misli sam rasprostrla
po kanalima interneta.
Da li se ikada spoznao u mojim tipkama
ne bih znala.
Bilo ga je lako izbrisati sa spiska.

A iz srca?...

Tamo još nisam pronašla opciju brisanja.

Nikada se više moji djelići
sakupiti neće.
Samo je ostao jedan u zelenim titrajima.

Odraz se i dalje okreće oko Sunca.
No nutrina ne osjeća toplotu.