-18 Principum nostri sunt saepe doloris

Radosti često su početak našeg bola

 

 

• Lucije!

 

• Došao sam.

 

• Jesi, otišao si jučer i prekjučer i svih ovih dana, noći, stalno si odlazio

 

• Lucije?

 

• Ja sam onaj ko sam.

 

• Stigao si. Nećeš da ideš?

 

• Došao sam.

 

• Ali ćeš da odeš kao i jučer.

 

• Nisam otišao jučer.

 

• ..jesi.

 

• Nisam jučer.

 

• Luda si. Ne znaš šta govoriš.

 

Govorila je... dvanaest godina nijemosti, govorila je.

Govorila je, dok nisu počele da izlaze prve zvijezde.

 

Mučio sam se uzalud zagušiti joj usta.

Koža joj spada, tijesna je iznutra, puca po šavovima duše.

 

Unosi mi se u lice, opsjednuta je kaže.

Buncanje mog života.

Jedina moja smrt.

 

Izvadi iz mene oganj. Uzmi svoj nož, raspori mi utrobu kao ribi, izvadi mi srce. Iskruži oči da spavam.

Vječito sam budna.

 

O podne si otišao davno prije.

Žega te spalila, tvoj trag, put za tobom prostirao se pust. Ni dašak vjetra za tobom ne dođe na ovo mjesto, isisao si vazduh.

 

Bacio si me u pakao. Sve ima boju srebra, sve usijano, suho, hrapavo.

 

Pletem kosu, dobro duga, biće dobro uže.

Odlučila sam to.

Barem mislim na to u posljednje vrijeme.

 

Znaš, da sad nisi došao, došao bi da me pokopaš.

Ti to radiš. Noćima kopaš, ruješ zemlju, sklanjaš tijela u postelje.

Dobro je imati postelju. Dobar si ti, ja nisam ni u čemu sem u tebi.

Bolji si meni od mene.

 

Zašto si došao? Ma, zaboravi!  Ne govori.

Pusti da se izlijem pred tobom.

Nećeš mi reći ono što želim da čujem svakako.

Trebam te. Ostani sa mnom.

Bez tebe me nema.

 

Dan mi miriše na trulu mene, raspadam se pod nogama svijeta.

Noćas si tu, da žudim manje za životom, noćas nema rana, ožiljaka, neću doticati rubove posjeklina.

 

Sva sam pronosana, izgažena, zgrožena, ugašena.

S onu stranu razuma čuvam sve za tebe.

 

Ti me djeliš od tišine.

 

Moja ljubav za tebe je nesaslušan poraz, znaj se kao takav i umoči to u moju bol.

 

Otišao si samo, da bi svim mojim užasima dao samo jedno ime, jedno lice.

Samost.

Ostavio si me samu vukovima. Ničeg osim tebe ne mogu da se sjetim.

 

Ko sam, šta sam prije tebe bila?

Zrak, ništa, prozirna.

Ništa ne želim, samo ne idi...ili ubij.

 

Ne izdaj pokajnika ravnodušnošću bivšeg ljubavnika.

Ne ostavljaj me samu.

Samu nikome.

 

Svijet se zaustavio.

 

Klečala je pred njim, ispovjedala se za sav život između.

 

Trava joj je proderela koljena.

Cvijeće postelje nastade ukras bolesničkoj posjeti. Obolio sam je.

Moja me okrutnost sustigla.

 

Očeva mržnja spram grijeha me okorila. Opkolila. Opkolio sam se topovima, na propovijedi sam padao u vatru, držao govore o grijehu.

Opominjao, proklinjao, opisivao užasnost ljudskog tijela.

 

Ne može se toliko znati o propasti, a biti nenačet.

 

Hranio sam čopor vukova mržnjom prema svemu što su. Pravdao ih same pred sobom.

Išli su nedeljom očišćeni od grijeha, u ponedeljak spremni da griješe.

Znali, biće uvijek sutra. Prekosutra.

 

Obuzet bijesom shvatao sam ispovijedi kao da su moje.

 

Moja buka je tek poslije imala prednost.

Nisam morao čuti vlastite riječi.

 

Njihov grijeh isprva je lako bio moj.

Hir je sudbinom podignut na nivo nauka.

Nauk grijeha me naknadno osvijestio.

Do tad još u meni nije bilo grijeha.

Bio sam plamen.

Čistač.

 

Sišao sam u poljanu kao vuk.

Bio sam vuk.

Vuk lako namiriše trag lovine.

Pronašao sam nju. Nju prvu.

Govorio joj o ljubavi.

 

Bila je neodoljiva. Kao divlji konji. Kao prelijepa šumska staza prepuna leptira, vijugavi hodnici pozivali su na igru.

 

Ples iskona, prilazila mi je i otimala se.

 

Riječi su je doticale poraznom žestinom. Uzvraćala mi je jednakom mjerom. Zapanjujućih uzleta u jednoj jedinoj rečenici.

Nije bila kao druge, neuke, slijepe, prljave, zaustavljene u potrebi i požudi.

 

“Voljom privlačnih postupnosti

središte se naše pomalo pomjera,

da bi srce napokon tu palo,

 ono, sad veliki Vladar,

odsutnosti“

Charles Baudelaire

 

Osjetio sam potmulo tuljenje svog tijela za njom. Stiskao sam svom snagom tijelo, da se ne pomjera.

 

Pronašao sam te riječi u majčinim knjigama.

Imala je toliko knjiga, radnu sobu ne, ali knjige: Reiner Maria Rilke, Rabindrat Tagore, Charles Baudelaire, Jacques Prevert, Arthur Rimbaud, Endre Ady.

 

Čitala mi je noću kad sam silazio u njenu kuću.

Otac je stajao pred vratima, osluškivao njen poj.

Ugodno rominjanje prve jesenje kiše.

 

Filozofijom i poezijom na početku branila se od redovništva, njeni su za nju odredili plan, htjela ga je promjeniti.

 

Htjela je i oca da promjeni, ukoriči u knjigu svog života. Riječi, koje je otac govorio, nisu značile ništa što bi se moglo ukoričiti.

Bile su duh, živa riječ.

Način života. Nikako knjiga, bar ne slatkoriječiva.

 

U njenoj kući sam ostajao.

U očevoj radnoj sobi postajao.

Moralo je negdje doći do tačke pucanja.

 

Nema ljubavi kad se ubiju djeca.

 

Slomilo se na meni sve.

 

“Koliko papa, dok mu vlast porasta ne od tog častan,

napola po svetom zakonu kontrasta mora privlačiti vrata?“

 

Zamišljao sam, da sam stigao odsječenog uda, pripremljen, nogama duboko u mirnom okeanu, da nijedna njena riječ ne može mi više ništa.

 

Njen pokret.

Uživao sam u svakoj riječi.

 

Ti počeci su me uzeli za taoca, od salvi slavlja do bezumlja.

 

Nagomilavao sam njene sitnice u sebi, da osiguram razmjenu. Ako bi došlo do pucanja, da imam za šta da teretim, da je teretom srca ukopam sa sobom.

 

Ponavljao joj ljubavne poeme, objašnjavao da ode, da ode prije, nego je iko takne.

 

• Postala si mi draga, mrska je sama pomisao da se uprljaš. Onda te nikad ne bih mogao pogledati. Znam da misliš, želiš te ljubavne stvari, ali ne! Ta ljubav, to nije ljubav kakvu trebaš. Nikad meni ne smješ pričati o tome.

 

• Ali ako prestanem da te viđam, nestat će mi duše. Provest ću ružan život u pokušaju zaborava. Bit ću natjerana, da se udam za haljine, nakit, stvari. Našli su nekog. Novac im je zatrovao um. Ne želim da se udam za starca. Nikad neću moći da ga ... volim, a možda ću morati!

 

Drugog da voli?

Voli kao što meni govori da voli?

 

Nikad riječi ljubavi nisu donijele više mržnje.

 

Osjetio sam srce.

Nož.

Zariveno duboko u centar.

Osjetio sam da bol traje čitav život.

 

Ona je postala ovih mjeseci moj život.

Čitav taj život sad stvara rane.

Za čitav život.

Nikako da sraste, prestane da voli, prekine da boli.

Nezaliječivo.

Bol nepodnošljiva.

 

Umrijet ću od srca.

Umrijet ću od bola.

Umirem od noža.

 

Spasi se, eto, voli.

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php