Zalepršam,zasvjetlucam,
zaviorim,zapjevušim,
dajem sve od sebe,
svu svoju čar i ljepotu.
Divim se sama sebi,
zaplešem i u radosti
pocupkujem.
Gle me,to sam ja,
radost i život,
mladost i sjaj.
Ne takvu te ne želim!
Ne takvu te ne trebam!
Bijesni glas zaori zrakom.
Što se dogodilo?Što sam skrivila?
Silan strah me obuzme,
krivnja il kajanje.
Zatvore se latice,
zamrače se oči,
utihne glas,
zaustavi se ples,
sve zamre.
Skutrenoj u kutu,
posramljenoj i neželjenoj,
nevoljenoj i neshvaćenoj
u svojoj biti,
u svome ja,
u onome što jesam,
život je zaustavljen,
radost nestala,
tuga i žalost nastala.
Samo reci što trebaš?
Kako ti mogu ugoditi,udovoljiti?
Tu sam zbog tebe,
postat ću pouzdana i obzirna,
baš takva kakvu me želiš,
sama skrivena i neprimjetna,
mrtva,al korisna.
..............
Ipak živim
s naznakom slutnje,
tko sam zapavo,
koja mi ne da,
da umrem do kraja
i kao žar istine
tinja u meni,
dok je ne raspirim,
smognem snage,
da se oslobodim
i zaplešem ponovo,
onim zatomljenim
mladenačkim žarom
kao prije.
Mada su godine prošle,
radost života
kada se ponovo otkrije
jednaka je danas u starosti
kao onda u mladosti.
Jer radost je život,
nema razlike,
isijava kroz lice djeteta
ili kroz lice stare žene,
kada ga otkrije
i prepusti mu se
bez straha od odmazde,
straha od kazne.