Pjesma rođena van pameti svake
Moždane vijuge ovdje , polako se gase
Kako stihovi bi žuborili bez imalo tlake
Željom proneseni Radost da spase…
Putuju…
Pretaču se…
U bezvremenu plove….
Po beskrajnom plavetnilu biserje love…
Tek valić nastao u srcu što se smiješi
Šapnuti će potiho: Radost ne griješi…
Ona je nagrada Duši koja živi
U zemaljskome svijetu nesebično sebe daje
Svakoj novoj zori, iznova se divi…
I u tami kad ugleda sunašca što sjaje…
Na pitanje svako, odgovor kad daje…
Problemu se svakome najslađe smiješi…
I tijelo od bolesti može da odriješi…
Bol otklanja bez napornoga rada…
Radost je duši najslađa nagrada…
Pa se čovjek s pravom pita:
Zašto od srdelice on napravi kita?
Zašto tijelo patnjom muči?
Umjesto u hramu,
Radost životari u oronuloj kući.
Tu i tamo dopusti joj um, slobodan let,
Tek otvorenim srcem, duša primjećuje cvijet,
Koji je do jučer cvao ispred kućnoga praga
Zašto tuga družica je mila
Radost tek rijetkima pratilica draga?
Pitanja se nova gomilaju na kupu
Iz života u život
Čovjek sjeda u ponavljačku klupu,
Školu života vrti u istome krugu
Kroz žrtvu, patnju, najviše kroz tugu,
Jer energija se tako bere, uzima od ljudi
Sve dok um ne pretjera,
I čovjeka ne izludi…
U trenutku kada srce izreći će: Sad je dosta!
Udomiti želim radosnoga gosta!
Onoga što daruje se, i primati poklon znade
Radost kojom sve se duše bezgranično slade…
Pjenušave, razigrane, radosne kupke
Za vilinske i anđeoske dušice ljupke
Dugin slap kad pršti prepun veselja
Rajske ptice koje nose ispunjenje želja
Točkice u bubamare zlaćanoga sjaja
Torte i kolači iz susjednoga kraja
Pjesme radosnice, koje poruku nam nose,
Mirišljavi balzam za nožice bose.
Mudrost i Znanje u vječnosti što stoje
I na kraju krajeva, kad rečenice se zbroje
Sve ostaje na papiru tek jedno mrtvo pismo
Ako Radost životnu u svemu
Mi osjetili sami nismo…
Pjesma rođena van pameti svake
Jurnula iz srca bez imalo tlake
Evo i puuuuuuuuusa leti
I cmoooooookić za kraj
I radošću okupan
Svjetlosni Zagrljaj!!!!
Safiris2009