Radost...
Tek maleni korak od tuge,
suza,
koja zaboravlja
odakle joj sol,
Koprena istkana zagrljajem samoće,
konačni dodir snijega,
na vrhu planine života
pa onda opet,
pogled u visinu,
i spust,
u nizinu...
Radost je sestrica tuge,
blaženstvo sjedinjenja
u simfoniji sudbine,
dodir obraza,
i violine,
drhtaj tijela
pred konačnošću
završenog djela,
zato..
Ne dirajte moju tugu
pustite da me napusti sama
kad sve rime budu napisane
i sve pjesme ispjevane....
Ja je ljubim
i puštam
da mirno ode od mene
kad radost potpuno zarobi vječnost
i prošlost
sačuva
uspomene...
bglavac
irida
edin.kecanovic
