Putujem cestom snova

i zastajem na svakom raskršću

ponekad skrenem u stvarnost

ali tamo se brzo zamorim

draži su mi snovi

ma kako varljivi bili

i tvrdim da su mi oči

tad širom otvorene

jer primam poruke anđela

u dašku proljetnog vjetra

i u mirisu cvijeta

pretvaram svoj put

u beskrajno sada

i dok ležim u naručju tišine

do mene dopire

simfonija cijelog Svemira

Opijena,tad ne tražim ništa

od ispraznog svijeta

jer imam više

no što sam dostojna primiti

a da ne povrijedim leptira u letu

svojim sebičnim željama

I dok putujem tako

između dvije stvarnosti

preskačući lako prepreke

i mostove koje ih dijele

svoje ruke sklapam na molitvu

suncu,vodi,vjetru,travi

zahvalna Tvorcu

jer mi uvijek pretiče

da mogu dijeliti

bogata darom Ljubavi