Kad putujem,

životom kao odrednicom

(a nije prvi ni zadnji)

uvijek izabirem silaske

na stanicama,

gdje tračnice prestaju postojati,

gdje su poljupci  kod rastanaka

jači od otkucaja sata

koji  još čudom nekim

određuje vrijeme...

Tada silazim,

zaljubljena u mostove,

koji se iza drumova

sakrivaju negdje,

uvijek u magli ,

u kojoj tek nazirem

da su srušeni..

Uvijek tražim takve mostove,

ne bih  li  osjetila dodir rijeke,

kojom ću zaplivati

do prvog lađara

koji će  se nasmiješiti

jer u istom pravcu putujemo,

prema obali

gdje čekaju oni

koje poznamo

oduvijek

od početka

kada  bijasmo to što smo sad zaboravili

da jesmo..

Uvijek odabirem drumove

kojima prolaze tek vjetrovi

i kiše ispiru tragove,

dok ja,  uvijek nove pejzaže oslikavam

i spremam ih

u  džepove mog trošnog kaputa,

ne bih  li  ih sačuvala

za nekoga

koji me nakon dugog putovanja čeka

i sprema mi toplo srce

kad se vratim umorna

iz daleka...