Oprosti zbog moje prirode – radoznale, ljudske

što stalno zapitkuje i novim odgovorima teži,

al' ova izmaglica bijela – to je Ljubav, jezgra ispod ljuske,

ono što u nama od iskona leži?

 

Oprosti mi – bila sam slijepa, gluha i glupa

kad nisam primijetila još i davno prije

da čitavo vrijeme mi hodamo skupa,

a moja žedna duša sa Tvog izvora pije.

 

Hvala Ti na svemu što mi uskraćuješ i daješ.

Ti najbolje znaš što je dobro za mene.

I vidim da sve prolazi, samo Ti – traješ

i da Tvoja svjetlost ne stvara sjene.

 

Ravno iz središta srca, iz odaja tišine

do mene Tvoja riječ dopire

i ja joj se prepuštam i duša mi se u nebo vine,

odbacujuć' sve ono što Ti se opire.

 

Sad, evo, putujem, bez kofera… u nepoznatom smjeru,

a Tvoje me prisustvo prati.

Hodam polako… i ne gubim vjeru.

Što me na tom putu čeka, ne znam… i ne želim znati.

 

Otvaram srce i dušu,

promatram kako se sve u meni i oko mene mijenja…

Neki mi blagi vjetrovi u leđa pušu

i nose me naprijed… Doviđenja!

 

 

 

P.S. Dragi moji, dico jubavi… nek' vam pute svitli srca luč jer je ljubav za sva vrata ključ…