Ja putujem..

Idem tamo,

gdje najtiši zamah leptirovih krila

neće dotaći rubove izrečene

beskonačnosti..

 

Idem tamo

gdje će se svaka proživljena strast

pokloniti ognju

koji ne izgara

koji ne razara..

Koračam

iako mi često korak zastane

pred suzom  djeteta

ispod maske odraslog čovjeka..

Tada mu poklonim požutjelu sličicu

malu ikonicu

djetinjstva

koje u svoj svojoj nevinosti

još uvijek negdje postoji

i čeka na svoje uskrsnuće

ispod suze

koju nitko ne želi vidjeti...

Putujem

zaobilazim ponuđene mape

i konačišta

gdje kažu

da se mogu odmoriti

gdje kažu da će me netko spasiti..

Tamo gdje idem

svi  bogovi nestaju

sve vjere prestaju..

Što sam bliže zvjezdama

dublje sam u zemlji, jer

zvijezde ne kriju ono što tražim

sebe u sebi..

Moj put

povratak je u svoje srce

gdje razuzdani um nikad neće više doći..

Ono Vječno Jest  je samo fraktal

svih vječnosti

a put

je opet

vraćanje..

Idem

mač logosa

zabijen u zemlju

koja čeka

neku sasvim slabu

ali odlučnu ruku

da  iz kamena izvadi zarobljenu nadu..

Putujem

Putujem ka ljepoti  vječnosti

koju tek kad se u srce svoje vratim

Majci zemlji

mogu da poklonim..