Na granici tame i dana … zid…zid tišine… Iz dnevnog svjetla ušetala sam u ovu noć, jasnu prohladnu novambarsku noć, dok je glazba zarotirala nebeska tijela da me odvedu prema temeljima dublje noći… Noći za san… Izgubila sam neke glasove iz sebe… kiše su pale, natopile su i dušu i zemlju, a u arterijama romore valovi skrivenih osjećaja, toliko skrivenih da mi se čitaju na licu… Je li moguće iz zlatne posude nasuti čistu bistru vodu i prepoznati u tom odrazu svoje lice? Na granice tame i dana, zid.. zid tišine… temelji što se polako talože za ovu noć sna još uvijek prate pravocrtnu glazbu koja rotira nebeska tijela…Neću povući Mjesec u vodu… Želim gledati njegov odraz na nebu, a kapi što postaju biseri na licu zaiskrile su i u mom srcu…