Rano jutro... svaki dan u isto vrijeme... tamnoplavo nebo, polusrpasta «Luna» sjaji kao broš zataknut na tamnom baršunu. Neke predstave su odigrane, «Luna» još traje. Pisala sam ti da nećeš moći disati u mojoj blizini, a one pjesmom očarane potoke nećeš moći dozivati kao do sada. Na pragu novog vremena ljudi se gube u poludjeloj ljubavi, a dok me prati polusrpasta «Luna» i polako nestaje, zaustavila sam globus na 3 sekunde i nebo je zadrhtalo, otpustilo noć i ustupilo mjesto crvenom Suncu. Ah, kako mi je crvena svjetlost presjekla te bolne oči! Iako ih prekrivam poluspuštenim trepavicama, iz očiju su ipak odletjele bijele ptice prema sjeveru. Od palog anđela dobih poruku, da su mi otvoreni svi koridori plavozelenih snova, a trenutak trajanja je tako tih, da mi se čini kako i svježe ubranu ljubav mogu zagristi kao zrelu jabuku.