dođi da zajedno opet

ali sad u mašti, prođemo put

iz prvih dana naše ljubavi,

put na našu planinu,

u prirodu, u daljinu,

na visinu…

Kraj potoka planinskog zastajemo,

U hladu drveća žubor njegov

Osluškujemo zaneseni,

Za trenutak kao ošamućeni.

Uspon nastavljamo vedro,

Bezbrižno, opušteno,

S pogledima što šaraju

Po horizontima širokim

I dubokim i visokim

I usput čavrljamo…

Ponovo voda – hladna bistra,

Kraj studenca se odmaramo,

Lice umivamo i žeđ gasimo.

Onda prolazimo preko livada

Cvjetnih, šarenih,

O kakvih mirisa i boja i vidika,

Sve u nama pjeva

A lica nam ozarena, mlada,

Fotografija je sačuvana i do sada

Mene u bijelim radama:

Oči pune svjetlosti i radosti

I usne u širokom osmijehu

Zatočene.

A onda nas iz daljine

Crvenim svojim zovom

Trešnje dozvaše

Da beremo ih, da se sladimo

I usne crvenim sokom njihovim

Jedno drugom bojimo…

Dalje se penjemo kroz četinare

Borove, jele, smreke i omorike,

Zadovoljni, opijeni, zadihani,

Udišemo i mirišemo, mirišemo…

A muziku najljepšu vjetar nam

Kroz krošnje četinara svira.

I ponovo šumski izvor,

Nad njim da se nagnemo

I ogledamo i napijemo,

Dušu i tijelo okrijepimo…

Na malim čistinama nas iz trave

Šumske poslastice

Divlje jagode mame…

I eto na Vijenac,

Visoravan planinsku stižemo.

Miluje nas povjetarac

I kose nam češlja

A mi trčimo i vičemo,

Smijeh nam odzvanja i nestaje

U visinama.

Padamo na travu meku

I nebo plavo gledamo,

Pod jelom se u hladu odmaramo

Na stijene se poslije penjemo,

Kao srne skakućemo,

Pa se onda grlimo i ljubimo

Slobodni i prirodi vraćeni.

Ljubav nas svojom zlatnom niti

Nježno obavija i spaja

I jedno s drugim i s prirodom.

Ta zlatna nit ljubavi

Topla i sjajna kao sunčev zrak

Veže nas i uči

Kako da se predajemo

Jedno drugom i prirodi

I kako da jedno u drugom

I u prirodi uživamo…

I ponovo bih htjela sada

s dragim mojim

i našom djecom

tim istim putem proći,

samo da nisu ruke neke

mnoge mine

na tom putu postavile,

ruke neke nepravedne

slušajući glave

što su razum izgubile.