Pustiti um
Opet!
Otvaram oči s tjeskobom u grudima
– pa zašto!?
A tako je lijepo jutro…
Sunce dotiče zrakama svojim
bića ta što zemljom mile,
struja života titra u simfoniji
sklada i ljepote
dok se ja u špilji krijem,
kojom jeka glasova
uma mog neumornog
buku disonantnu stvara,
nesnosnu…
Idem van!
U hladovinu sjedam pod drvetom
gdje vjetar ugodni pirka,
a um ne prestaje,
svoju priču i dalje vrti…
Oči mi odmara zelenilo krošnji,
mirisi me prirode opijaju,
dodirujem prstima meku travu
dok jagoda se topi pod nepcem
uz pjesmu ptica mladuncima svojim.
A um?
Um ne staje s kakofonijom svojom,
bruji, zuji, klopoće i zvekeće…
Kad bi bar malo stao!
Kad bih bar mogao utonuti
u trenutak ovaj vječan,
stopiti se s njime
i spokoj blaženstva osjetiti,
nestati u beskraju
ljepote,
reći samo: jesam.
Ali um pustiti!??
(I dok pišem stihove ove,
tijelo se moje opušta,
a mir, bar na tren,
nad umom prevlast slavi…)
bglavac
edin.kecanovic
