Dugi i teški su moji koraci

jer tako poželjeh...

Rekoše mi, ne kreći na put bez povratka,

ne kreći,

nećeš je naći,

nećeš je naći...

Fatamorgane blješte

u sumračju krajnjeg ishodišta,

gdje ne postojim ja,

gdje ne postoji ništa,

a sanjao sam da te gledam,

tebe,

koja si od mene otišla,

da bi se opet

u moj zagrljaj vratila..

Kako se zovem

zašto krenuh

više ne znam

oko moga kruga vatrenoga

hijene bljeskaju,

gladnim zubima škrguću

a ja

čekam da svoju ljubav

ponovo

ugledam..

Ova pustinja nesnosna

ovaj život pregladnjelih zvijeri

i gutača svih nada koje se rode,

sve to podnosim

samo da te zagrlim..

I gle..

Dažd sa neba

moje srce na izdisaju orosi

i oganj oko moga kruga ugasi..

Zaštite nemam

a tvoj lik ne nazirem...

 

I kako da te prepoznam

kako da te poljubim

kad imam samo sjećanje

naše ljubavi

od početka

od prapočetka,

kad bijasmo bezimeno jedno

kad smo bez ičega oko sebe i u sebi

imali sve

i ništa osim nas postojalo nije..

Ah,

jesi li to ti,

ili su to opet kušnje i

demonove čarolije?

Začuh vjetar

i vidjeh tvoj ples

kojem se uvijek

moje srce radovalo,

jer,

nježnost tvojih koraka

pijesak ne dotiče

moji kušači

tvrde tragove ostavljaju

a ti me svojim velom zakriljuješ

i od svega što nismo mi

 zauvijek me odvajaš...

 

Sad znam

da konačno mogu

u oazi naših duša počinuti

jer

nijedan san

 kojim sam koračao

nije mi tvoj izvor otvorio..

Moj cvijet

dotaknut daždom tvojim

opet

ponovo cvjeta

iako dođoh do kraja svog života,

do prestanka ovog svijeta...

Ruža u mandali smrti

u čipkanom kolopletu

opet besmrtnost vrti,

i ja sada konačno znam tvoje

i svoje ime

koje nije ni ovaj život,

ni ponavljani san,

nego beskrajni i vječni

neprekinuti

dan...