Psalam je starozavjetna pjesma religioznoga sadržaja, zanosna pjesma kojom se kršćani i židovi služe u bogoslužju i duhovnom životu. Mnogim su vjernicima psalmi najomiljenije molitve jer potresaju i bude iz duhovne bezvoljnosti.
Strukturu psalma čini paralelizam misli i osjećaja: drugi redak ponavlja smisao prvoga, i to sličnim predodžbama odnosno slikama i obratno. Kadikad se ponavljanjem istoga stiha na kraju neke kitice pojačava snagu osjećaja (zahvalnosti, prošnje…).
Psalmi imaju snagu uzdizati ljudski duh k Bogu i pobuđivati sveta čuvstva; u radosti potiču na zahvaljivanje, a u žalosti donose utjehu i ohrabrenje. Premda se nekad izvode kao čitanje, ipak se po književnoj vrsti u hebrejskom nazivaju tehilim– hvalospjevi, pjesme hvale, a u grčkom psalmoi – pjesme što se izvode uza zvuk psaltira, glazbenoga instrumenta slična citri ili harfi uz koji su se pjevali psalmi. Čak i kad se psalam prebire u tišini, treba voditi računa o njegovoj glazbenoj naravi: on pruža tekst razumu, ali još više teži potaknuti srce.
Svakodnevna molitva psalama škola je u kojoj je fr. Rajmund Kupareo shvatio da je u umjetnosti glavno ono izvan teksta, a to je transcendencija, antropologijska, metafizička (vrijeme i prostor), ili religijska (vječnost, Bog). Za razliku od mnogih pjesnika „nabožnoga“ obilježja, koji uvijaju osjećaje zanosnim riječima, on svoje pjesme uranja u nadsvijet.
Psaltir je knjiga u kojoj su raspoređeni psalmi tako da se pročitaju naglas ili izgovore napamet kroz određeno vrijeme. U katolištvu psaltir je osnovica Časoslova ili Rimskoga brevijara, bogoslužnoga molitvenika klerika, redovnika i laika.
Stoljećima su psalmi bili posloženi tako da ih se svih 150 izmoli u tjedan dana. Drugi vatikanski sabor je 1963. godine (Sacrosanctum Concilium, br. 91 – str. 49) odredio da se rasporede kroz duže vremensko razdoblje, a bl. Pavao VI. 1970. godine (Laudis canticum) da budu razdijeljeni na četiri tjedna.
Fr. Rajmund je bio posljednji dominikanac u Hrvatskoj koji je časoslov redovito molio na latinskom, od ulaska u novicijat 1930. do smrti 1996. Rođen u vihoru Prvoga svjetskoga rata (14. studenoga 1914.), prebrodivši scile i haridbe Drugoga, našao se u tuđemu svijetu i konačno vratio u Domovinu. Svojom praxis (po Aristotelu: činidba, mijenjanje samoga sebe) oblikovao je svoju poiesis (tvorba, čovjekovo mijenjanje vanjskoga svijeta) i nesebično je podijelio s nama, preostalima za Gospodinov Dolazak (Prva Solunjanima 4, 15). To je njegova ostavština kao svećenika, redovnika, glazbenika i pjesnika.
Starim biblijskim psalmima uspio je dati suvremene oblike. Toliko se uživio u njihov ritam i usredotočenost na Boga da je tri tisućljeća nakon kralja Davida ostvario njemu slične književne oblike hvalospjeva, tužbalica i zahvalnica. Fr. Rajmund zahvaljuje Bogu na darovima, moli za blagoslov životne plodnosti i ispunjenja (Časoslov). Potresen narodnom tragedijom i nadahnut starozavjetnim psalmistima, kojima se posve uspio približiti – a ostati samostalan – Kupareo na tuđim rijekama i uz tuđa mora oplakuje hrvatske tuge i patnje, a hrvatskoj boli XX. stoljeća daje psalmistički svečan izražaj (Sedam hrvatskih pokorničkih psalama).
Premda je Kupareo istaknuto pjesnik religiozna nadahnuća, ipak „uglađenost njegovih stihova nije artificijelno brušenje, jer je vanjska forma sva slivena u unutarnjem skladu sa sadržajem“ (Vinko Nikolić). Ritam mu je raznolik i bogat, a rječničko mu bogatstvo omogućuje da se rime ne ponavljaju, pa je u mnogim pjesmama postigao formalno savršenstvo. „Iza bogatstva Kupareovih motiva i raznolikih pjesničkih treptaja lako je uočiti temeljnu usmjerenost i težište ove poezije kao okrenutost Bogu, transcendentnom, smislu, a nepodijeljenost pjesnikove vjere upravo je ono što ovom pjesništvu daje odliku jednostavnosti“ (Ana Diklić).
U svjetskoj aksiologiji, Dominikanskom redu, čileanskoj estetici, hrvatskoj književnosti i našim srcima ostaje trajnim biljeg Rajmunda Kuparea, čiji prsti prelijeću po strunama vrjednota i tipkama harmonija, čiji duh na tragu genijalnoga Akvinca razmatra lijepo i Lijepoga te čije srce na jadranskoj obali sluša šum mora i razabire cjelov na njegovoj površini.
„O čemu god Kupareo pjevao, njegovo je pjesništvo neodvojivo od vjere. Vrlo je dalek pučkoj pobožnosti, religijskoj sentimentalnosti ili neobvezatnosti, ali smisao svemu ipak podaruje duboka i sveobuhvatna vjera“ (Željko Kliment). Zato je fr. Rajmund dio svakodnevnice mnogih hrvatskih vjernika dok promišljaju njegove psalme.
Rajmund Kupareo: Moj mali psaltir
Fr. Rajmund Kupareo. Snimio Tomislav Šklopan 5. travnja 1993.
PSALAM DJETETA, KOJE JE NAŠLO SREĆU
(Ad laudes)
Slava Ti za onaj čas kad se na raskrižju života rukovah s Tobom
I na svom dlanu osjetih toplinu Tvojega poziva,
Premda sam znao da su Ti u rukama oštri čavli,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.
Slava Ti za veselje života kojim si me ogrnuo
I za tajnu radosti, koju si mi otkrio:
Jer su mi besane noći govorile o Tvom bdijenju nada mnom,
I ognjicom užareni dani o Tvojoj ljubavi za mnom;
Vruće me je čelo sjećalo trnja,
Koje se u Muci na Tvom upalilo;
A kad sam u postelju bespomoćno pao,
Sjetio sam se, kako si pod križem padao,
I sretan sam što Te nisam na putu ostavio,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.
Slava Ti, što sam čitav svoj život stupao u stihu
I svoje dane pretočio u knjigu pjesama,
Makar one bile slične neistesanim križevima,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.
Slava ti za bjelinu Kruha kojom si ukrasio moje ruke,
Za svečani pluvijal na mojim drhtavim leđima,
Za sve što je bilo,
Za sve što će doći,
Samo Te molim da me iz ruku ne ispustiš,
Jer je ljepota Tvoja nezamjenjiva.
[1938.]
http://www.vjeraidjela.com/kupareov-psaltir/
bglavac
irida
