Lako je sijati sumnju,
lako je zeti tuđe..
U svitanje dana lepršati
kititi se tuđim vjencem...
Obrisati se tuđim bolom,
nakapati žuti u šećer,
osvojiti svijet tvrdom glavom,
što samo za sebe zna...
Al, kad dođe sumrak,
kad se skupe sjene,
ne dotakni više
ni sunce, ni mene...
I nakon svega,
nakon svih zamagljenja,
što svijetu daješ,
ja, pružam ti ruku...
Dajem ti dio sebe,
jer , znam
da kroz mene,
dolaziš do sebe...
Osjećam, u nutrini svojoj,
da ovaj svijet nije,
nikako nije
potpun bez tebe...
irida
bglavac
