PROZOR U SVIJET
 
Gore vrana lepeta svojim mračnim krilima
Kao glasnik smrti,
A dolje sijene lutaju,
Kao glasnici siromaštva,
I jedno i drugo su stalni gosti sijenovite ulice,
Ulice mog djetinjstva,
u koju sam se vratio nakon 30 godina lutanja,
Ništa se nije promijenilo,
osim siromaštva,
koje je postalo veće i mračnije.
Još je na istom mjestu staro sirotište,
u kojem sam znao maštati o svijetu vani.
Sate,dane i mjesece stajao bih kraj prozora
i sramežljivo krao osmijehe djece,
koja su veselo skakutala kraj svojih roditelja,
maštajući da jednog dana i ja držim svijet za ruku.
Ali taj svijet,
kojeg sam tako čeznutljivo znao gledati
kroz malu rupicu siromaštva,
postao je za mene još hladniji,
samotniji i mračniji od sirotišta.
Gledam u svoje staro sirotište,
a kroz misli mi prolazi zvonki glas Patricka,
koji odavno čita svoje drage pjesmice
Andjelima na bjelim nebeskim poljima,
Kada bih znao zalutati u mračnim ulicama svijeta
sjećanje na njegove mile,bistre oči
bile su moj svjetionik,
A sada,ostao sam bez mladosti i prijatelja,
Beznadno  sam,
u društvu vrana,mraka i siromaštva.
Dok stojim kraj svog malog pogleda u svijet,
Vjetar raznosi žar moje cigarete po ulici mog djetinjstva
ostavljajući iza sebe vatreni trag
tako živih uspomena,
A stari prozor sirotišta,
 moj mali pogled u svijet,
 škripi poput kostiju starog beskućnika,
kao da je i njemu došao kraj.
Pitam se,koliko je pogleda poklonio taj stari prozor,
i koliko je pogleda i nerazumijevanja  izdržao?
Opet je zaškripao moj stari prozor u svijet,
To neko dijete sad gleda kroz prozor u svijet,
Kao i ja prije 30 godina,
Njegove bistre,velike oči isijavaju taku mladu nadu,
Sad me pretražuju do u dubinu duše,
Kao da u njoj traže mnoge odgovore,
A onda čuh njegov zvonki glasić:
„Jenog dana i ja ću hodati svijetom,
Lijep je svijet,zar ne gospodine?...“
Meni ništa drugo ne preostaje
Nego klimnuti glavom,
I pokloniti mu sve što posjedujem,
Nekoliko oda svijetu,
Koje sam posvetio svijetu,
Dok sam davno pisao pjesme gledajući
Kroz  moj mali prozor u svijet,
Jer ipak, lijepo je rađati nade,
Sad znam da mi je vrijeme odlaska ,
Jer moj stari prozor
Sad poklanja novu nadu i pogled u svijet
 novom stanaru starog sirotišta.

 
©Walter William Safar