Životna je škola staza puna trnja

A svaki je trn sa svrhom stvoren

Životna je škola staza puna zrnja

A svaki je plod sazrijevanjem oboren.

 

I tako mek, pun ljubavi i slasti

Možda je baš očuvan, trnovitom granom,

Krasio ga cvijet koji mogao je cvasti

Trnjem okružen, a napajan hranom.

 

Nevidljivom, nutarnjom, koju Svjetlost ljubi

Još dok je k'o maleno zrnašce bilo

Koje posijao je dodir, možda nježan, možda grubi

Svu svoju životnost, u njega je slilo.

 

A ponekad …tako često griješim…

Nagazim na zrno, ili trn otkinem

Mišlju vođena da prepreke se riješim

U zaborav pohranjujem, ni da se izvinem.

 

Nego trn prosuđujem po oštrini vrha

I što se očešao o energiju moju

Sve dok ne sagledam što bila mu je svrha

U njemu ću vidjeti tek zamućenu boju.

 

Koju zatim osuđujem, jer drugačije blista

I tako se iznova vrtimo u krugu

Sve nas Svjetlost ljubi,i za sve je ista!

Tek igra se u dušama, čineći dugu.

 

 

http://safiris.blog.hr