Pogledaj me,

 o, ti, kojeg po trgovima sjećanja tražim

 i izgovori moje pravo ime..

 Bijah među robovima ljubavi

 okovana lancima prevarenih slutnji

 ispucalih usana

pored prepunog vrča slatkih

poljubaca, koje mi samo gorčinu ostaviše..

 Sada,oslobođena svega

naga u svojoj iskrenosti

 čekam tvoj zagrljaj...

 Na crvenom satenu purpura duše svoje

 zauzdavam ata bosim nogama

 samo dodirom,

samo mekim šaptom,

da još malo miran bude,

jer, tu negdje  ti, tako vješto skriven

beznadno za mene...

Ja niti svilene ponovo za veo svoj tkam

od zvijezda iz neba moga oka

od srebra kojeg luna

na jezeru čežnje rađa..

Prepoznaj me

čas sam nedodirljiv oganj,

čas veselo razigrano dijete..

A za sve druge sam samo prolaznik

i prosjak, sa očima prepunim sjete..

Pojavi se

u suton, kad sunce smiraj dočekuje,

onako čudesno svoj

kakvog te uvijek vidjeh,

kao pobjednik svih pitanja

koja će nestati

koja će prestati

kada me konačno zagrliš

i od svih

u beskraj beskonačnosti

odvedeš..