I objavljivat ljubav stadoh,
Nauk pravi Istine same,
Al tad su stali bližnji moji
Kamenje bijesno bacat na me.

I pepelom tad posuh glavu,
Iz grada bježah ja skitnica,
U pustinji otada živim
Na božjoj hrani kao ptica.

Čuvajuć zavjet Iskonskoga
Tu sva me bića slušat znaju,
I same zvijezde slušaju me,
Dok radosno trepereć sjaju.

A kada opet užurbano
Ja probijem se bučnim gradom,
Starci uz osmijeh samoljublja
Potomstvu zbore svome mladom:

"Gledajte: to je primjer za vas!
On ohol bješe, ne htje s nama;
Budala, htjede uvjerit nas
Da Bog mu zbori na usnama!

Gledajte, djeco, sad na njega!
Kako je tužan, glednite ga!
I blijed, i slab, i gô, i bijedan,
I kako svaki prezire ga!"