Kao mjesec iznad vode, blijed i sam,

bio si majstor u toj igri samoće, igri odbljeska svog odraza u mojim očima.

Kroz bijele noći polivene kišom dolaziš u moje snove i oduzimaš mi laki dah sa usana pa kroz koridore svijesti opet dodiruješ vječnost u srcu.

Razasuta na obali svog života skupila sam krhotine, polijepila ih  i kao dar donijela u novi život, nadajući se da ću brže od trake svjetlosti zauzeti svoje mjesto u tvom srcu.

Možda trebam tiše disati i pustiti srce da preskače one svoje poznate ritmove... Između neba i zemlje sklopljen je mir, a između oblaka i valova povučena je linija što nas spaja.

Tom linijom srca dolazim k tebi jedino onda, ako je odraz tvog lica ... ljubav.

I tad sam ušetala u vrijeme zanesenjaka, dlanom pokrila mjesto gdje se ocrtava puls na ruci.

Razbijena u spektar raznih boja duša je ispod daha osjetila kako "i u tami nikne divan cvijet".

Krenula je, prošla kroz vrata i ostavila ih otvorena.

Tijelo se spojilo s tijelom i procvjetala je tama.

Želiš li biti dio jata, slijedi ista pravila.

Želiš li biti dio sebe, iznad boli se uzdigni i zatvori vrata za sva opravdanja…

Teško je letjeti sama, bez dodira i mira… iako se tada jasnije vide slike i duša, koliko god bila uzburkana, sjećanjem zaustavlja naučena pravila i slijedi svoj put.

Zato, ptico mala, odleti sa dlana i pronađi se…