još jedna autorica je dobila svoju 2. zbirku poezije koju sam joj pripremila za tisak-štampanje:

mlada pjesnikinja iz Slovenije Željka Jotanović napisala je svoju 2. zbirku poezije "ZOVE MENE MOJE SELO", a Anđa Jotanović, blogerica Angelija - Anđa Jotanović je napisala osvrt za ovu lijepu zbirku:

"OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „ZOVE MENE MOJE SELO“ Željka Jotanović
napisala Anđa Jotanović

Toliko čežnje za svojim rodnim selom, (Čečavom), još nigdje nisam čula, vidjela i pročitala. Ta čežnja za zavičajem izvire iz same duše naše pjesnikinje Željke Jotanović kojoj je ovo druga knjiga pjesama.

Upoznata sam sa čarima seoskog života, jer sam i sama odrasla u sličnim okolnostima. Zato me još više fasciniraju ovi nadahnuti stihovi. Oni glatko teku iz sjećanja na iskustva odrastanja u idili seoskog života gdje je svaki događaj zabilježen u radosnom srcu.

Odrastanje i probijanje kroz život brzo nam oduzmu radost i slobodu kretanja, ali nam uvijek ostane sloboda izražavanja kroz sjećanje proživljenih trenutaka koji su nas trajno obilježili kao ljudsko biće. U toj ljudskosti sve su vrijednosti naših predaka i njihovog učenja o životu i opstanku. Kad se otisnemo na put preseljenja iz rodnog kraja, ostaje nam prilagođavanje nepoznatim ljudima i novim životnim okolnostima.

Život nas ponekad ne pripremi dovoljno snažno na izazove koji stoje pred oduzimanjem naše slobode mišljenja, govora i ponašanja. Prilagođavanje je ponekad vrlo bolno i teško bez ramena na koje bismo se mogli sigurno osloniti. To rame naša Željka Jotanović je imala i izgubila. U njoj su ostala sjećanja na proživljene ljubavi i čarolije odnosa zaljubljenih bića koji kroz pjesme pričaju svoju priču.

Ova knjiga „Zove mene moje selo“ puna je stihova o kojoj sanja ljudska duša protkana raznim emotivnim iskustvima srca. Nostalgija za proživljenom srećom i osujećenom ljubavi izvire iz svakog stiha.

Bilo mi je zadovoljstvo čitati ovu životnu priču, iako mi je ponekad i tuga zaiskrila u zjenicama oka. Sjećanje na sretno djetinjstvo naše pjesnikinje ostavlja svoj pečat zadovoljstva življenjem u nekom ljepšem vremenu gdje se o slobodi nije razmišljalo. Ona je bila sastavni dio života. Podređenost društvenoj i obiteljskoj zajednici može biti teško iskustvo duši koja odraste u slobodnom kretanju, zdravom disanju i mudrom mišljenju. Preuzimanje odgovornosti za sebe je i odrastanje, a izlazak iz iluzije da će se netko drugi pobrinuti za naše potrebe daje nam mogućnost, da se susretnemo s onim dijelom sebe gdje su pohranjene najljepše, ali i najtužnije uspomene. Sve je to naša pjesnikinja proživjela i smjelo svoj život usmjerava pjevajući o njemu, iako su i suze njegov sastavni dio.

Knjiga je nadasve interesantna za ljude koji su se otisnuli iz svog zavičaja i krenuli putom nekog boljeg, smislenijeg života gdje je življenje lakše, a opstanak ipak ubire svoj danak u čežnji duše za mladošću i nekim sretnijim obiteljskim životom koji je protkan vjerom u Boga, svece i poštenog čovjeka. Vjera u sebe vraća čovjeku snagu koja utire put za snalaženje ljudske duše u svim životnim izazovima.

Čitajući ove stihove promišljala sam o tomu hoću li biti dovoljno kompetentna, da napišem osvrt na njihov sadržaj. Duboko me dirnula iskrenost pjesnikinje i njen otvoren pristup životnim iskustvima takvima kakva jesu, a ona su i vesela i tužna, iz njih izvire ljubav, vjera, nada, ali i odlučnost da se korača ispravnim putom u ispravnom smjeru, onako kako je pjesnikinja naučila u najranijem razdoblju svog života živeći uz mudrost djeda i bake.

Od srca preporučujem ovu knjigu pjesama i vjerujem, da će kod čitatelja pobuditi sjećanje na svoje proživljene trenutke odrastanja, prve ljubavi i nostalgiju za jednim vremenom koje nam se sada čini tako dalekim, a opet vrlo bliskim."

Anđa Jotanović, književnica,
Rijeka, 02.09.2020.