Izgledalo  je kao da me nema,

kao da ne postojim,

a sada odjednom,

kada sam se smirila,

utišala glasove izvana,

otkrivam cijeli jedan svijet u sebi.

Nije da mi se baš  previše sviđa,

ali tu je i moj je,

samo malo ga treba prepraviti,

da bi zasjao punim sjajem.

 

Kao da se sve ono što je bilo van mene,

odjednom uselilo u mene,

i onaj strogi  kritičar

i ono inatljivo dijete

i onaj podrugljivi tip

i ono bijesno, povrijeđeno dijete

i ona depresivna jadnica,

dežurni krivac za sve,

svi su oni u meni,

igraju svoje igrice,

vrteći se u krug kao na ringišpilu..

 

Vidim ih, promatram,

nastojim shvatiti

redoslijed njihova pojavljivanja,

jer oni  jedni bez drugih ne mogu,

jedan drugog uvjetuju,

uništavajući se međusobno.

 

Samo se pitam,nastojeći riješiti tu zagonetku

kako da postanu dobri jedan prema drugome,

da smirujući sebe,

iscijele mene.