Rasipa se sve što čovjek sakupi
Tokom godina ljudskoga života
Nakon svega ostaje taj osjećaj tupi
Neprepoznato stanje gdje leži ljepota

Kao pješčani sat propušta zrna
Pozlaćenog pijeska kroz prste vremena
Na dlanu ostaje tek prašina crna
Kao talog otežalog prolaznog bremena

Ma koliko nakupio dragulja i zlata
Sagradio kuća u nepreglednom nizu
Duša tek ostatke materije hvata
Otkrivanju Tajne nije niti blizu

A iznutra nešto neobično se dešava
Pješčana oluja oazu otkriva
Fatamorgana ili stvarnost... um će da rješava
Sve ono o čemu srce dugo sniva

Stope u pijesku nevidljive ostaju
Kao da nikada koračali ovdje nismo
Tek pješčana zrnca kristalići postaju
Hijeroglif života,nepročitano pismo

Rasipa se sve što čovjek sakupi
Tokom godina ovozemaljskog života
Zaveden materijom osjećaje svoje tupi
Ne razaznaje više što trajna je ljepota

(safiris.blog2007)