PROGNANI PJESNICI
Na starim klupama,
Sjede pjesnici,
Do njih grimizne sijene,
Kao dug red parničara,
A do njihovih nogu,
Na vlažnoj zemlji,
Ležahu pjesme okovane prašinom,
Kao ukleti svežnjevi spisa,
Izgubljenih parnica.
Neki od nazočnih pjesnika,
Su pili jeftinu rekiju,
Neki dremuckali,
Neki lomili zube o kruh,
Tvrd ko’ kremen,
Neki milovali stihove,
Kao zaboravljenu djecu,
Neki tražili izgubljenu suzu,
U izgubljenoj stazi,
Neki huškali psa lutalicu,
Na vječno gladnu srmt,
Neki ponizno šaputali molitve,
A svima bijaše zajedničko,
Nijema suza,
Koja se kotrlja po stazi bez raskrižja.
Za ljude bez osijećaja,
Žezlonoše u hladnim ,
Vladarskim odajama,
Pjesnici bijahu nepoželjna savijest,
Toliko proganjani,mučeni,
Ispaćeni zbog toga,
Što ih goniše od nemila,
Do netraga,
Pjesnici poznaše glad,
Kao druga nerazdvojna,
Samoću,
Kao ljubavnicu nerazdvojnu,
Život,
Kao staze neutabane.
Imadu oni dar pisanja,
Rijedak dar stvaranja suza i snova,
Rijedak dar milovanja zvijezda,
Rijedak dar buđenja čovjeka,
Rijedak dar pričanja sa smrću,
Ali kako to bijaše zapisano
U testament života,
Njihove pjesme žive,
Tek nakon smrti.
©Walter William Safar
irida
bglavac
