Proganja me sjećanje
na tvoj osmijeh
zauvijek urezan u moje misli
i tuga odlaska u kišno jutro
sa otisnutim tragovima
u mokrom blatu
besciljno noćno bdijenje
i stakleni osmjesi
veselog društva
za zajedničkim stolom
i svuda tvoje oči
kao nijema pratnja
I ta slatka,nemoćna bol
našeg htijenja
što nas je zarobila
ne dozvoljavajući nam
da bezobzirno skinemo svoje maske
i uronimo u vode opojnosti