Tako sam dugo,
Tako beskonačno dugo
Gledala u nebo tražeći na njemu odgovora
A ono je bilo isto tako prazno,
Kao ovo moje bezizražajno lice koje se probudilo u trenutku tvog odlaska.
Hoće li ikad prestati ova moja samoća?
A, ako i prestane
Što onda imam?
Što će me onda podsjećati na tebe?
Jer ona je jedino ono što imam od tebe
I zato sam je tako grčevito vezala za sebe
Da me nikad ne napusti
Da uvijek bude tu
U svakom osluškivanju vjetra.
U svakom plesu lišća,
U svakoj pjesmi
U svakom mraku
I svakom satu
U kojem te izčekuje ovo bezizražajno lice koje se probudilo u trenutku tvog odlaska.
bglavac
irida
edin.kecanovic
