Probudit ću se jednom,

u  Tvojim rukama,

znam...

Bit će to  kao san

kojeg ću tek početi sanjati,

a zapravo stvarnost

koju još  nismo

počeli živjeti..

Probudit ću se,

opijena mekoćom,

nježnošću,

toplinom tvoje  pojavnosti

zaćuđena sveprisutnošću Tvojom kroz sve

a očima svojim

neću te vidjeti,

jer ih i neću imati.

Gledat ću te dušom

bit ću pulsar

kroz kojeg će kucati

svi postojeći životi

od početka stvaranja

bit ću kristal

kroz kojeg će se nazirati

sve smrti i rađanja,

od  cvijeta do posljednje stranice

koja se čovjekom naziva..

I  onda ću zastati

jer,

bit će to tek dio početka

koji nema kraja

u nekom konačištu neba

izvan pakla i raja..

Probudit ću se jednom

u beskonačju svega

što  se Tvojim imenom zove

i živi odvojeno od tebe

da bih se sastala

sa svim razdvojenostima

i zaljubila se ponovo

u sebe,

jer,

tamo me čekaš

tamo za mnom  čezneš

tamo mi mjesto na klupi pored tebe čuvaš,

i riječi, koje čekaš da mi kažeš

bez ijednog pokreta usnama

jer ih nećemo imati,

samo srcima

ćemo pričati

priče neispričane

nevještim životom proživljenim

naizgled

nedovršene...