Barem na ovom bijelom papiru
kad sam sama
želim priznati
one skrivene osjećaje
dobro skrivene i od mene same
….
najviše me boli kritika,
osuda i optužba
za nešto,a ja ne znam što,
ono što tada osjećam,
bespomoćnost i ljutnja
bolno me razdiru,
od bola i straha
od ponovne osude
nevidljiva i nečujna,
postajem svoja zatočenica
Još ne znam što je to,
što treba izaći,
što dežurni kritičar osuđuje,
još uvijek ne znam,
za uzrok moje boli,
jer kad se to“ ja“ pojavi
prebrzo iskritizirano,
odmah se zgrčeno i u strahu
povlači i zatvara
Recimo da je to…
traženje pažnje,
iskakanje iz skrivenog skrovišta
na čistinu ,gdje me se vidi,
rečenica… to sam ja,
izgovorena glasno i jasno,
ono slobodno i bezbrižno ja
zaigrano ,obuzeto sobom,
nevino sebično
sa puno vjere u sebe
bglavac
edin.kecanovic
