Privikne se čovjek na tugu,

na bjelinu zidova i mokre prozore

pa prestane brojati koliko već noći nije spavao,

čak toliko da bi se lakše mogao sjetiti onih

koje su prospavane,

donekle.

 

Priuči se čovjek na nepromišljene riječi

i spuštene zastore prije kraja čina

dok vjetrove ostavlja iza sebe

neka vijore zlatnim poljima,

njemu već zaboravljenih otkosa.

 

Rosnim se vlatima niže njegov vapaj,

a uvjerenja koja je spakovao u koverte snova

zalutaju u  odbjeglim poštanskim kočijama  vremena,

u utabanim blatnim drumovima

kraj promrznutih stabala obmane i opsjene.

 

Preživi se nekako

kao otpali jesenski list

ispod lopoča barskog,

ali ne stigne se ni sunce zaprljati sutonom

do onog trena kad se mora prešutjeti sjaj zvijezda

kad vrijeme je da se skine uvenuli vjenčić sa glave

pa nakon svega ostaje da ipak

privikne se čovjek na tugu,

na bjelinu zidova i mokre prozore

pa prestane brojati koliko već noći nije spavao,

čak toliko da bi se lakše mogao sjetiti onih

koje su prospavane,

donekle.