Misao me tjera da putujem dalje
Svemir otvara sad riznicu Znanja
Mjesečina putokaz zrakama mi šalje
Krećem stazom o kojoj Duša vječno sanja ...

Eterična bića progovaraju vješto
Safirastom dugom Duša je vođena
I svjesna sam da vidjeti ću vjerojatno nešto 

Za što oduvijek bila sam rođena...

I čudom se čudim ... kao dijete svemu
Svaki biser željno dotičem sad rukom
Što pretvara se u magičnu morsku sirenu
Pogled svoj odvojih teškom ja mukom...

Leptiri od magle. Mjesečev cvijet.
Vilinske ih duše posipaju prahom
Još ne vidjeh divniji i čudniji svijet
Sve odiše nestvarnim, zvjezdanim dahom ...

Čovjek u stijeni. Okamenjeno lice.
Umovi se naši spajaju u Jedno
Okovana sam čežnjom poput rajske ptice
Žednim srcem upijam ono što je vrijedno...

Zapise sad čitam, o putovima Duše
O Jednoti što daruje nam životni žar
O prani što nesebično kroz tijelo puše
O Ljubavi i Zagrljaju što sakrivaju čar...

Smiješi se lice, topi se stijena
Nestaje u meni dok nutrinu ispunjava
Vijeđa se otvara, slatkoćom opijena
San postaje stvarnost, postaje java...

I molim se vječnosti da Misao mi budi
I Svemir da sačuva tu riznicu Znanja
I Dušu da prisjeti se, i nikome ne sudi
Bar u trenucima tihim, kad budno se sanja...

(safiris.blog2006)