Podigla si visoke ograde oko svog doma

vrata si teškim zasunima zatvorila

u podrum se se sakrila od oluja i groma

sa ljudima si grubim riječima progovorila

sagradila si svoj svijet u koji su rijetki navraćali

jer kroz prozore sunce nije dopiralo

za pomoć nevoljnici ti se nisu obraćali

tvoje srce je sebi samo društvo biralo

onda si se osjetila sama i nevoljena

i sve tvoje iluzije su napukle po šavovima

 ostala si na stablu života grana ogoljena

jer najbliže prijatelje predala si lavovima

glavu si oholo uzdigla..misleći da si bolja

mjesto cvijeća oko kuće niknula ti drača

iako si znala da sve je Božja volja

I da ne možeš ništa stvorit na temeljima

tuđeg bola i i tuđeg plača

anđele si iz predvorja duše otjerala

prepustila si kormilo sjenama noći

magla se tvojim putevima sterala

mržnja je rasla kroz tvoje oči

zavist i ljubomora u grlu te gušila

a onda si se i sama srušila

ljubav je niz obronke duše potekla

 

Nisi me otprve prepoznala

jer odjenuo sam odjeću siromaha

I pokucao na tvoja vrata

srušio  lažnog  doma temelje

skinuo lokote straha

kao vjetar unišao ti u dušu

i ostavio te bez daha

Sad  srećeš anđele u svakom biću

Ljubav ti je srce dotakla

Približio sam se tvome žiću

Slomio se tvoj dvorac od stakla

Princeza si moje svjetlosti

stekla si božanske moći

dugo sam u tišini čekao

da zasjam ljubav kroz tvoje oči