Tuga se uvlačila odlučno
u moju nutrinu,
zauzimala svaki djelić nje
neminovno.

Događaji su se nizali,
svi sa istim zvukom tuge.
Ostavih sebe i vinuh se
u zagrljaj tuge.

Ona mi posta
prvi i zadnji gost u danu,
ispirala mi jutra suzama,
namještala mi krevet s jaucima,
plela mrežu sve jače.

Prijatelji me napustiše,
pogledi me ubiše,
i očaj dođe,
saputnik tuge.

Očaj koji kida,
ubija sve ,
otima sve,
ne vidi,
slijep je.

Al, i očaj koji vapije,
koji moli,
i bi sreće,
jer vapaj stiže
u prave uši uđe.

Te oči što me pogledaše,
te uši što me saslušaše,
to srce
što otvoreno samo za mene bi
to prijatelj bijašse,
u kojem su bili svi moji sni.

Prijatelj, dušica čista,
srce, u kojem istina blista
bezuvjetna ljubav duša,
pomoć koja sluša.