Opet sam izašla izvan svojih granica... ostavila sam za sobom narfa što je ležao bezbrižno na krevetu, razmišljajući o svojoj svakodnevici, dok sam ja odlutala uz obećanje da ću se vratiti oslobođena...Čije obećanje? Tko mi može obećeti tu slobodu, ako je ne nalazim u sebi i ako si ne dozvoljavam biti slobodna? Besmisleno je ne iskoristiti tu slobodu, besmisleno je iskoristiti je uludo. Iza petog napada na logičnu stranu sive tvari, olakšala sam trnovit odgovor sama sebi. Jesam li zakoračila u svijet obmana, predrasuda, laži i nepovjerenja? Jesam. Definitivno. Sve se to nalazi u jednom domino-pokretu. Pokreneš jednu kockicu, sve padaju. Uranska intuicija je zaustavila taj loš putokaz, a plutonske oči su progledale. «Imaš nešto dragocjeno na dlanu, nešto što ti je otvorilo sebe», reče mi unutarnji glas. Shvatila sam. Imam nečije povjerenje. Zlatnije od Sunca i sjaniije od najljepše mlade zore. Dok to imamo, bogati smo. Tada imamo spretnost života, nema uobičajene težine postojanja, ako živiš u tami nepovjerenja. Ponovno sam izašla u ovo jutro ista, ali drugačija. Sloboda je i odgovornost što činimo u toj slobodi, odgovornost za naše postupke. Sloboda ne znači biti neograničeno neodgovoran. Naprotiv. Iz morske pjene rasuli se odgovori i pokucali mi na vrata. Otvorila sam širom ta vrata i pustila prave odgovore da se nastane u mom srcu. Bez sumnje, bez spuštenih pogleda, ako pričam nešto, a i sama ne znam što pričam, morala bih zapisivati da se sjetim kasnije što sam rekla. Prošla je i ova noć. Pitomi čovjek kraj mene jutros je mirno sjedio u autu i razgovarao kao svakog jutra, ali nije bilo isto. Zahvalna sam sebi što sve negativnosti uvijek vraćam sebi, bez da ih katapultiram u srce drugoga. Negativnosti, kao oblak prašine, raspršile su jasnu sliku, odnijele sve amulete u nepovrat, a tajna vrata, kroz koja sam pustila te odgovore što su se rasuli iz morske pjene, ostaju i dalje širom otvorena – za povjerenje. Povjerenje za povjerenje. Dragocjenost. Zlatnik na dlanu. Život iz srca.