Kao slike prekrivena prašinom
u kutu osamljene sobe
tako se uspomene u me slažu
svečano… izvan poimanja
ovjenčani trenutci prošlosti
davanja i primanja
kao da sam odškrinula vrata
a iza nepomične stoje aveti
a meni nestaje posljednjeg daha
zveče mamuze prošlosti
blijede ruže i korice bez stranica
ima li negdje nevidljiva granica
koju valja prijeći
da se stigne u predvorja neba
ili za bol samo treba
pustit vrijeme da izliječi
ranjenu dušu
 dok uspomene vreba
neznani slikari ispisali sudbine
ispod pokrova od stakla
čaša pelina što nikog ne mine
sjena što ovlaš me dotakla
snivajte spokojno moji preci
ja mjesto vas dižem zastave
sljedeći vam stope u mrkloj noći
neminovne su naše rastave
ljubav ostavlja tragove moći
iza pakla i iza raja
ureže malene brazde
na ruke i lica
a u suton polijeće
jato duša… jato ptica