Pitanja lome dan, prelama se sve i odlazim polako u san, jer negdje u iluziji iz duše izlazi proročanstvo satkano od zelene trave i uvelog lišća, da bi me sakrilo u ovim melankoličnim jesenskim danima.

U kasni sat ovog poslijepodneva, kad se ne čuje dah ocvale breze i kad me na pučini života nitko ne očekuje, crveno Sunce se užarilo, u daljinama se pokazalo i pitanje mi postavilo.

U toj poslijepodnevnoj kompoziciji melankolije i elegičnih slova, praznina se objavila u bjelini tišine, zauzela mjesto u kutu iza očiju pa me doziva svojim sablasnim zazivom.

Otići ću opet putem Mjeseca, zatvorit ću srce u predvorje bijele tišine i neću se bojati te istine, jer me srebrni Mjesečev sjaj vodi u apstraktnu stvarnost gdje se ne snalazim kao nekad, ali iz podzemlja mojih želja progovara Vestalka što se javlja uvijek kad sam najtiša i najčudnija.

Na raskrižju kod predvorja tišine i bijele neistine, zaustavit ću se, sa nemirom u duši i blagoslovom za tebe.

Nema me, opet me nema, odlutala sam u moju čudnu poeziju, zatvorila sam stari svijet, razvezala savez Neba i Zemlje i opet načinila gordijski čvor snova gdje na predvorju bijele tišine pokušavam odgonetnuti put za dalje.

 

http://shadowofsoul.blog.hr/2012/11/1631165193/predvorje-bijele-tisine.html

 

http://shadowofsoul.blog.hr/