Kao kad oluja uskovitla zrak,

i oblak sunce zakloni i nastane mrak.

Kao kad na cvijeće, ispunjeno medom,

padne hladna kiša pomješana s ledom.

Tako nekad imam, osjećaj u duši,

svaka nada u meni kao da se ruši.

Isto mi se ponekad osjećaj taj javi,

da tama nad suncem – pobjedu već slavi.

Često mi se tako javi priviđenje:

„neko meni pravi strašno iznenađenje“.

Ponekad još znadem biti tako plah,

pa mi dušu preplavi – bezrazložni strah.

Srećan jesam zato, što to kratko traje,

brzo shvatim pravi razlog  tome šta je.

Kada god se tako ružno osjećam,

prirode se prave svoje ne sjećam.

A kada se sjetim, problemu doskočim:

„Pa, ja nisam tijelo"- od sreće poskočim.

Sve što tijelu može nekako da škodi,

duša bez ozljede opasnost prebrodi.

Svi problemi što se odnose na tijelo,

mogu samo dušino - dirati odijelo.

Priroda je moja – nevidljiva, vječna,

uvjek ista duša,  besmrtna i  srećna.