Ne dolazim da bi krao voće

   Koje si razasula po skrivenim brežuljcima

   Gdje se topole klanjaju plamenu vjetrova

   Ne dolazim ni da bi pokidao tvoje cvijeće

   Koje nikad nisam vidio

   Da bih načinio od njega odoru

   Ni da bih sakrio u njega svoju dobrotu koju ne volim

   Ja dijete sprženih proplanaka.

 

Došla si u moj posljednji san

   Koji je uvijek bio privezan ljiljanima noći

   Za staru barku bajki

   Što je prenosila moje djetinjstvo

   Od obale večeri do obale jutra

   Od rta mjesečevog do rta sunčevog.

 

Zaveslao sam i evo me u tvom srcu o planino bilja

   Došao sam da saslušam tvoju tišinu

   Da pronađem mjesto gdje se rađaju vjetrovi

   Prije nego što razviju svoja krila

   I ne budu izrešetani mačevima pustinje

   Ulovljeni u kamenu zamku naših gradova.

 

Što ima u tebi, o stara šumo?

   Evo izgubljenih snova koje nalazimo da bismo iz ponovno izgubili

   Poput podzemnih rijeka

   Koje prolaze kroz ogromne slijepe ptice

   I ostavljaju leden trag iza sebe

   Da bi ponovno nestale u zemlji.

 

Tvoji uzdasi, tvoji teški uzdasi

   Što liče na disanje umornog starca

   Kog žulja rebro uspomena

   Dok ide kosinom dana koji ga izdaje

   Tvoji uzdasi, uzdasi tvojih ptica

   I polomljenih grana

   U svijetu što liči na apokalipsu.

 

Što mogu da vidim u tvojoj vječitoj tami

   U tvojoj tami vječnijoj od smrti uz obalu mora

   O prašumo lišća u čijim se njedrima kriju kontinenti

   O prašumo što ličiš na prelomljenu dugu.

 

Ne vidim ništa do sunce koje se probija

   Poput probodenog vepra što prolazi kroz plavo žbunje

   Vepar svjetlosti ulovljen u zamke

   Koje si razastrla na sve strane

   U zrelom voću u stogodišnjim cvjetovima

   Gdje se susreću svemoć zemlje i snaga drveća.

 

 

Kasnije će dani bezbrojni kao i tvoje lišće

   Potonuti u vječnost

   Prije nego što sedmostruka moć sedam puta oteža vrijeme.

   Tada ću dočekati procvalo jutro

   Na dnu zamke koju je postavila tama!

   Uvijek ću se sjećati tvoje tišine

   I tvoje nestvarne svjetlosti.

 

Oni će ličiti na oblutke razasute po pijesku

   Koje će stari mornar pokupiti

   I složiti na dno barke

   Kupljene na dalekom otoku nastanjenu 

snovima

   I kolibama koje se spuštaju na obalu mora.

 

Ili će ličiti na mladice ružina drveta

   Obojene crno

   Koje držim na mom stolu

   Gdje ih uspomena

   Pretvara u bogove staklenih očiju

   U nijeme bogove izgubljene u mojim knjigama.