Kako bih volio, Isuse

 kada bi se udostojio ući u moj mali stan

gdje na zidu sasvim obične stvari vise

gdje se u oknu, rano ugasi dan.

 

 Pričao bih Ti, kako mutnu svjetiljku palim

da kratki ovaj dan produžim

i kako živim životom sasvim malim

i pun jeda s braćom svojm služim.

 

 Pričao bih Ti, o ljudskoj kući

o oknima koja su pokatkad plava

o vratima kroz koja pognut moraš ući

o bravi koja se čvrsto zaključava.

 

Pričao bih Ti, o svakom čovjeku

i kako se koji zove

i kako jedni nose haljine stare

i kako drugi uvijek nose haljine nove..

 

I kako ima sedam brižnih dana

a svaki je ko' što je bio jučer

i kako se kad zaboli rana

šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih Ti, sve dok ne začujemo

kako se rosa niz prozor spušta

tada bih Ti rekao, al' sasvim nijemo

umoran si Isuse, tebi se sniva.

Lezi tu na postelju ovu

koju čovjek svaki dan otkupi

tužno ću ti čelo poviti u utjehe, povoj

spavaj samo, a ja, ja ću na klupi.