Povratak kući
Lutala sam dugo prostranstvima velkim
obasjanim maglovitim mjesečevim plaštem.
Pred očima mojim umrljana slika
ugašena svjetla a putokaza nigdje.
Glasaju se zvona, dan za danom ide
presahla me duša natrag kući zove.
Ona nježno tone u grimizni plašt
slijedi put mirnoće, blistave samoće.
Dok mi srce lupa u grimiznom lišću
na putu što vodi do doma mog.
Ako ću zaplakat bit će u tišini
nitko neće znati niti da me shvati.
Zato slijedim srce ... vezano u čvor
Idem prema glasu što me zove
A to je divljine zov
bglavac
irida
edin.kecanovic
