Tamo negdje u travi natopljenoj ovogodišnjim obilnim kišama, kroz noć, bijela sjena... tamna od svoje tame... opet plovi u svoje dubine… Iz onog razrušenog grada ostao je jedan kamen kojeg si podigao, a bila sam sklupčana kao zmija, iz mojih očiju su izletjele vilinske suze i nestale s jatima bijelih ptica. Spusti taj kamen ponovno na tu sklupčanu zmiju, jer vratile su se bijele ptice, doletjele su kroz otvorene trepavice… Zasjeklo je svjetlo kao mač te osjetljive oči  navikle na tamu… Iz plavetnila neba probija se žuti disk, noć još traje, ali svjetlost će ubiti tamu, donijeti žuti disk ponovno na ugaslo nebo bola, na tu iskru što tamom se prozvala i opet u svoje dubine nestala.