Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna,

Krho je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,

Desiti - velim,

Ali ja ne znam, da li da je želim,

ili ne želim.

 

U moru života, što vječito kipi,

Što vječito hlapi,

Stvaraju se opet, sastaju se opet

Možda iste kapi -

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,

Jedna vječnost pusta,

Mogla bi se opet u poljupcu naći

Neka ista usta.

 

Možda ćeš se jednom uveče pojavit

Prekrasna u plavom,

Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila

Mojom davnom javom,

I ja koji pišem srcem punim tebe

Ove čudne rime,

Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,

Niti tvoje ime!

 

Pa ako i duša u tome trenutku

Svoje uho napne,

Sigurnim će glasom zaglušiti razum

Sve, što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom

Pogledat ko stranci,

Bez imalo svijesti, koliko nas vežu

Neki stari lanci.

 

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće

Ko sunce u krugu,

I nosi nam opet ono, što je bilo,

I radost i tugu.

I sinut će oči, naći će se ruke,

A srca se dići -

I slijepi za stope bivšega života

Njima ćemo ići.

 

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav...

Desiti - velim,

Ali ja ne znam, da li da je želim,

ili ne želim......

 

Dobriša Cesarić