Dobriša Cesarić

Povratak

 

Ko zna ( ah niko, ništa ne zna

krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

a možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,

Desiti - velim,

ali ja ne znam , da li da je želim,

ili ne želim.

 

U moru života, što vječito kipi,

što vječito hlapi,

stvaraju se opet, sastaju se opet

možda iste kapi -

I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem,

jedna vječnost pusta,

mogla bi se opet u poljupcu naći

neka ista usta.

 

Možda ćeš se jednom uveče pojavit

prekrasna u plavom,

ne sluteći da si svoju prošlost lila

mojom davnom javom,

i ja, koji pišem srcem punim tebe

ove čudne rime,

oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,

niti tvoje ime!

 

Pa ako i duša u tome trenutku

svoje uho napne,

sigurnim će glasom zaglušiti razum

sve, što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom

pogledat ko stranci,

bez imalo svijesti, koliko nas vežu

neki isti lanci.

 

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće

ko sunce u krugu,

i nosi nam opet ono što je bilo;

I radost , i tugu.

I sinut će oči, naći se ruke,

a srca se dići -

i slijepi za stope bivšega života

njima ćemo ići.