Smrknuta lica
suze u očima žena
skriveni očaj
izgubljenost u pogledima
strah
pitanja bez odgovora
i brbljanje da misao neželjena
odagna se.
Kolona silueta u crnom
u transu smrtničkome
korak po korak
alejom se giba
prema grobu
pokojnika kojem ime ne znaju.
Zašto su ovdje
i tko su svi ti ljudi
što mučeći prolaze
s teretom na plećima
pogrbljeni
slijede zov trublji
posmrtni marš u ritmu koraka?
Ne pitaju se
jer, odgovora ne nalaze
idu
jedan po jedan
zajedno
kad svi to rade
zašto odudarati!?
Tko su ožalošćeni
i kome se to srce slama
ili pak samo glume publike radi?
Ne znaju sve dok grob ne vide
crni
rupu zjapeću
praznu
tamnu.
A gdje je pokojnik?
Sanduka ne vide na odru
nema ga
nit' vijenaca nit' ruža.
Do zadnjeg su trena
nesvjesni
kad napokon shvate
zaprepašteni
da raka na njih čeka
svakoga iz te vječne povorke
likova grotesknih.

www.boris-pecigos.com