Čekat ću te,
koliko god bude potrebno.
U krvi,
u duši,
opskrbit ću se tobom
i čekati.
Nek prolazi vrijeme
u čekanju,
ja ću voljeti
slušajući tvoje srce,
da mi pošalje
onaj jasni znak,
kad je povoljan trenutak.
Jer kao što biljka
traži vrijeme
u kojem će moći sazrijeti,
tako i ljubav
treba zemlju,
teren,
na kojoj će se razvijati.
Ovaj tren te zemlje nema,
tražili smo je,
ali je naše oči nisu vidjele.
Osjećaji su tu,
oni postoje,
samo im treba mjesto
gdje će se ostvariti.
Čekam,
u žudnji čekam,
koliko god to potrebno bilo,
sanjajući tebe,
da ćeš biti ostvarena.
Jedino ako u prolasku vremena,
pronađem neku drugu osobu,
situ čekanja kao i ja,
onda ću moje srce
pokloniti njoj,
nadajući se da će
i tvoja duša
jednom biti ispunjena.
Ali ne želim takav kraj,
želim priču
u kojoj ćeš pasti konačno
u moje naručje,
slatko se predati,
pa još uvijek čekam,
čuvajući te duboko u sebi,
jer tako smo slični,
dvije duše u jednoj,
koje samo trebaju vrijeme
kad će se moći povezati.