Povedi me,

   anđele moj,

   kroz zjene Ljubljene,

   iz ovuma Njenoga

  da poletim,

  u čudesno zlatno,

  u plavetno jasno,

  na kristalni dlan

  gdje se sve što nije

  pretvara u ono što jest..

  Ja znam,

  da moj let

  uvijek završava

  u zagrljaju beskrajno toplog

  srca,

  koje u srcu Njenom kuca..

 Povedi me..

 Iznad pustinje, pijeska i oblaka

 iznad zvijezda,

 galaksija, i svih stvorenih svemira,

 u nestvoreno ljiljan-polje,

 do hrama zlatnog cvijeta,

 koji nektar besmrtne ljubavi čuva..

 Ja, uzdignut, iznad raspucale

 ljuske u kojoj sabijen živjeh,

 letim, prema snu ostvarenja..

 Ona, Majka nestvorena,

  vinula me

 prema postanku novog svijeta..

 Moja krila,

 Ljubavlju osnažena,

 Tebe će zakriliti,

 zaspalu,

 na polju čistog uzdaha..

 I znat ćeš trenutak

 svih trenutaka,

 kada će svijet

 Biti sav pretvoren

 u čistu Ljubav..

 Povedi me, Ti,

  koja si uvijek bila sve

  u srce svega

  da postanem sve,

 da se izgubim,

  pa ponovo probudim

  u naručju besmrtnih ruku

  koje me nikad

  odvojiti od sebe

   više neće...