POSVETA MOJOJ DRAGOJ PAHULJICI

Bez koje nema mojih čula,

Nema ushićena pogleda u zemlju bajki,

Niti rasplesanih plavih sijena,

U čarobnim noćima.

Nema ceste snova,

Samo nepregledni niz hladnih činjenica,

Kao zaleđena cesta,

Tjera te da uvijek hodaš na mjestu.

Kad samoća razvuče svoj stijeg,

Ja znam kuda mi je poć,

Cestom snova,

Do tvog srca ću doć,

Ćutim pitanja mnoga,

Što sad izbijaju u valovima iz očiju tvojih,

Neću te dvoriti obećanjima,

Nek naše se usne spoje,

Kao odgovori mnogi,

Ja ne znam pričati o ljubavi,

Kad me pitaš dali te volim,

Opet sam golo dijete,

Kao i prvog dana života,

Oči govore umjesto jezika,

Vjetar je mnoge moje stihove otjerao u naručje samoće,

U dremovnim noćima nadjoh vjerna slušatelja,

Ono što sam trebao tebi reći,

Šaputao sam noćima,

Što na vječnu mjenu vrište,

Kao vjerna družica samoće moje.

I ove stihove vjetar mi krade s usana,

Da njima dvori svijet,

Kao vjerni šaptač pjesnika nijema,

Pa iako ovu pjesmu čuje cijeli svijet,

Ti ćeš ipak znati da je posvećena samo tebi.

©Walter William Safar