...posvećeno....
POTRAGA ZA NEMOM
Ponovo te obuhvaćam rukama
raširenim , krilima opustošenim
Da trag tvoj nađem meni znači
USPJETI
Obuhvatit ću maleno srce
djeteta
zauzvrat nudeći želju
i budeći nemir strašnih uspavanih
zipki što se morem
zibaju amo- tamo i nose
čudnovatu
djecu - potomke Slobode
uglas klikčuć tvoje ime
- Nevjesto svetaca Božanskim
obdarena , milosrdnom rosom nezemaljskom
; tvoje tijelo skrivalo je bezvrijeme
al radost skrovitosti nestade
i nasta nova čudna pomutnja
naizgled tek rođena žudnja
tihih dalekih časova .
Neisplakana rijeko..Što žuriš
moru polako ?! Gospod tvoj te
dočekuje rukama od bisera
Sigurno teci negdje drugdje
jer u moru ovom se prelijeva
čudo djevičansko neistražene doline .
Mnogi su prošli tuda i nisu vidjeli
čuda
drugi su došli i pobjegli od
očaja
treći su otišli nekamo drugdje
odvodeć svoju djecu u mirnije
sigurne vode
a Nitko je ostao gore na stijeni
donoseći kruh i sol toj nemani
pustoši morske , hraneći podmladak
božanske grozote ; samo činio je
ono što mu srcu drago bijaše .
Taj Nitko je ostao i dalje na
stijeni pretvarajući se da je
sama pjena , spremajući okrjepu
čudnovatoj djeci
A velike ptice su graktale
samo spuštajući plijen
u ruke dojenčadi čudnovate
sorte . I Nitko je bio tamo , upijao
taj prizor nezemaljske ljepote
što Gavrani ponekad razumiju samo
dok odlaze tamo gdje mrtav ni
živ ne kroči .
Slušao je smijeh podivljalih valova
i gledao kako rastu djeca čudnovata
Prvi put o tom(e) nije pričao samo .
Prošla je godina , dvije i pet
i dalje je stajao skamenjen tamo
izgubivši sluh , tijelo i vid
osjećajuć čudne brazde na dnu
tijela . Djeca čudesna njega
su opila svojom ljupkošću ,
nevezana ga svezala svojim
srcima .
Proteklo je stoljeće il
dva i zemlju su nastanila
dva čudna stranca crna
i bijela - dva brata Blizanca
a o njima je pisao Nitko ...