Postoji mjesto,
gdje se brišu sve naše prolaznosti,
i križaju neprolaznosti,
tankim linijama vječnosti
koje ispisujemo
drhtavim prstima
umornim od čekanja,
slovima
čiju magiju vječnosti
jedino mi poznamo,
jer
kao pečat
u žilama naših duša su urezane
da bi ponovo
kad se sretnemo
put do sfere vječnosti otvorile
a tada
zauvijek u nekom kutu zagrljaja bez kraja
nestale...
Postoji obala,
koje ni na jednoj karti
moreplovac neće vidjeti,
kojoj svi brodovi hrle,
ali zapravo
samo je mogu sanjati..
tamo ocean
dubinom neizmjerljivom
ljubi moje sne
dok mu ja bez straha
srce svoje otvaram
i plimi kojom ćutim tvoj dah
uvijek se predajem...
Postoji jedno modro malo, mjesto
koje se rastače pod kistom slikara
koji ga iz mašte želi stvoriti
jer ne postoje čvrste boje
koje tu modrinu
mogu održati
i čistoću toga neba
dočarati...
Tamo mi stalno odlazimo
nitko nas ne vidi
a mi sve gledamo
i kao djeca
zaigrana
beskrajno se radujemo
nečemu
što nikad drugi kao mi neće moći gledati
nikad kao mi
snove bez prestanka sanjati..
Postoje riječi
koje negdje
u nekom dnevniku zvjezdanom
govore o konačju
našeg beskonačja
ali te stranice
odavno smo otrgnuli
i u našim sjećanjima sakrili..
Sada nam se opet
zvijezde otvaraju
i vječnost bez početka i kraja
zauvijek nam poklanjaju...